MAGIČNO, KLASIČNO – ILI ŠTO SE DOGODI KAD ŽIVIŠ SEBE?

Oduvijek sam znala da u životu postoje trenuci, ljudi i susreti koji kad nas dotaknu, zauvijek mijenjaju nešto u nama. I iako se sve naizgled čini isto; i dalje se budimo u istom krevetu, okruženi smo istom prividnom stvarnošću, oblačimo istu odjeću, jednako izgledaju naši jutarnji rituali, živimo istu priču kao i prije nego što nas je to nešto ili taj netko dotaknuo, više nikada nismo i nećemo biti isti. Smijat ćemo se i plakati malo drugačije, drugačije će nam možda zvučati glas, imat ćemo neki drugi sjaj u očima i neki će nam sasvim novi ton zavibrirati dušom. Hodat ćemo nekim drugačijim korakom poznatim ulicama i osjećati oko sebe stvari koje ranije nismo osjećali.

Oduvijek sam duboko vjerovala u takve trenutke i držala dušu na oprezu kako mi ne bi promakli. A onda sam shvatila da nam tako nešto ne može promaknuti. Da taj trenutak, ta osoba ili taj susret oduvijek putuje prema nama, kao i mi prema njemu i da će se samo najednom dogoditi procjep u prostoru i vremenu gdje ćemo se dotaknuti i zauvijek promijeniti priču koju pričamo iznutra.

Ako se radi o osobi, ponekad ćemo nastaviti koračati u istom smjeru. Putem će nam se duše družiti i bit će to magično iskustvo u svakom pogledu. Ono čime se tada nikako ne bismo trebali zamarati jest pitanje kojim se tako često zamaramo: Koliko će trajati? Što ako nam se u jednom trenutku putevi razdvoje i svatko krene na svoju stranu? To ljudsko pitanje nikako ne bi smjelo remetiti božansku intervenciju.

Jer nije poanta života zadržati.

Život neprestano teče.

Sve se kreće.

Poanta je zaroniti u trenutak i doživjeti ga u njegovoj potpunoj ljepoti. Nevezano je li to samo jedan kratki susret ili vječnost, jedan duboki pogled u prolazu ili pogled svakoga jutra nakon buđenja. Jedan ples ili cijelo plesno veče. Jedan dan ili dvadeset godina. Ništa ionako ne možemo zadržati. Niti je to poanta. Poanta je propustiti kroz sebe i prepustiti se transformaciji. I da, zaista da, postoje trenuci, ljudi i susreti, koji kad nas dotaknu, zauvijek mijenjaju nešto u nama.

Početkom prošlog tjedna krenula sam na put. Put od šesnaest sati s troje male djece, u nepoznato, neviđeno, nikad ranije doživljeno. S navigacijom na mobitelu koja bi se uslijed ulaska u brdovita alpska predjela ili u dubine švarcvaldske šume svako malo gubila. I ostavljala nas prepuštene samo intuiciji. Negdje poslije Münchena se autoput pretočio u male brdske ceste bez početka i kraja. I dok bi u nekome ova situacija izazivala krajnju paniku, ja nikada nisam bila mirnija niti sigurnija da sam na pravom putu. Jer, kad putuješ sa stvarnim sobom prema sebi, nema pogrešnih puteva. Čak i ako nam se na trenutke učini da smo se izgubili.

U nekom smo malom usputnom gradiću, možda čak selu jer slika sela ondje nije onakva na kakvu smo navikli, napokon naišli na benzinsku postaju i trgovinu. Žaruljica koja signalizira da smo na rezervi s gorivom je napokon došla na svoje. Kao i dječaci koje smo ondje presvukli i kupili im nešto za večeru.

Osjećaj kojim sam prolazila između polica tog malogradskog-seoskog marketa ne mogu i ne znam opisati. Znam samo da sam disala tako duboko i svjesno i milovala nježno stvari koje nisam namjeravala kupiti. Iako je ondje bilo svega u izobilju, a osobno obožavam njemačke proizvode, ništa mi u tom trenutku nije trebalo. Bila sam jedno sa sobom, na putu prema sebi. U kiosku sam nasuprot marketa kupila nekoliko najdražih mi časopisa. Iako ih ponekad ne mogu naći ni u velikim gradovima i uvijek za njima vlada potraga, ovog su put svi bili na polici kioska u malom gradiću ili seocu, negdje u šumi, u Alpama.

Magično, klasično.

Magično, klasično nije bilo samo to. U ovaj opis spadaju i trojica malenih dječaka koji su cijelim putem bili zapleteni u neku maglicu mira i opuštenosti. Nisu zanovijetali, nisu plakali, nisu ni na čemu nastojali. Većinom je vladala tišina, naizmjence su spavali, gledali kroz prozor krajolik, međusobno igrom komunicirali. Ima dana kada su vrlo živahni i nestašni, ovaj puta su bili sasvim prisutni u svetom prisustvu koje je cijelo vrijeme vladalo u nama i oko nas. Ja bih čitala, gledala kroz prozor ili naslonila glavu na Njegovo rame i samo bivala. Mirna. Svoja. Prepuna povjerenja u situaciji koja nija pružala nimalo stabilan oslonac. No, kad siđemo na drugu stranu, onkraj uma, shvatimo da je povjerenje u život najveći i jedini oslonac koji možemo imati.

Bila je gotovo ponoć kad smo stigli na odredište. Djeca su spavala, mi smo parkirali na parkingu usred šume, izišli iz automobila i kroz tišinu čuli samo zvuk vodopada negdje u daljini. Ne sjećam se kada sam posljednji puta bila svjedokom takve veličanstvene, duboke mirnoće. Posvuda se pružala borova šuma, a neki sveti mir, nimalo zastrašujuć ili prijeteći je lebdio nad čitavim krajolikom. Kompleks u kojem smo bili smješteni je utihnuo, nikog nije bilo ondje, svjetla su bila ugašena. Gorjelo je samo svjetlo na ulazu i recepcija je bila osvijetljena. Ulazna su vrata bila otključana i znala sam da je to zbog nas i da se još jedino nas očekivalo. Na recepciji je stajalo moje ime i ključ broj dvadeset i pet. Prošla me neka ugodna jeza, cijelo mi se tijelo ispravilo, prodisalo, osjetila su mi se izoštrila. Imala sam osjećaj da stojim usred glavne radnje nekog veličanstvenog romana, a ne moje trenutne stvarnosti. Još i sada mi nije sasvim jasno kamo sam to zakoračila tih dana i što me to točno prizvalo k sebi. Kad smo prišli automobilu kako bismo iznijeli dječake do sobe, vidjeli smo da su sva trojica budni. Bez riječi gledaju kamo smo stigli, sami u mraku, nijedan ne plače.

Magično, klasično.

Dane koji su uslijedili još uvijek ne znam kako točno opisati. Kad zatvorim oči, vidim samo blještavo zelenilo, čujem zvuk vodopada i pjev ptica, na usnama osjećam okus jutarnjeg čaja s medom i jedno sam sa samom sobom. Ako sam se ikada pitala što uistinu znači imati i pronaći sebe, sada nema nimalo sumnje u to.

Cijeli kompleks usred šume odisao je nevjerojatnim mirom, hodala sam bosa po travi, dječaci su mi trčali ususret, nije bilo interneta (osim na našim mobilnim uređajima, ali toliko sporog da smo srećom odmah odustali od bilo kakvog ulaženja u dotok informacija s ostatkom svijeta), u apartmanima nije bilo televizora ni radija, hrana je bila domaća, od ekološki uzgojenih namirnica, zrak prozračan, čist i blještav. Ne znam jesam li tako nešto ikada doživjela. Iako sam načelno tip koji voli izazove, pa i velike gradove s njihovim ludim ritmom i energijama, već nakon samo nekoliko trenutaka uronjenosti u ovu čudesnu ljepotu, nisam mogla više ni zamisliti da sam u nekom gradu, blizu civilizacije.

Kad ne bih bila na predavanjima čiju energiju, kao i energiju predavača, mog divnog autora o kojem sam ranije pisala, kad sam ga na kraju zime posjetila u njegovom domu u blizini Münchena i energiju svih sudionika ondje ne mogu opisati, šetala bih šumom, čitala na suncu na terasi, igrala se s djecom, samo sjedila pokraj Njega i osjećala kako pulsira život u nama. Bila bih toliko živa, toliko stvarna i toliko prisutna, jedno sa samim životom, potpuno uronjena u njegov smisao. Sve izvanjsko mi se činilo tako daleko, iz mene su izranjali najčišći uvidi, ideje, putokazi. Zapisivala sam odgovore na pitanja kojima sam se ranije neko vrijeme bavila, a sada bi, bez da sam se koncentrirala na njih, izranjali na površinu sami od sebe i nudili mi rješenja za sve.

Neprestano sam imala osjećaj kako je na širem planu sve u apsolutnom redu. Kako je život nevjerojatno svrhovit i jasan. Jednostavan i prepun ljubavi unatoč svim izazovima i poteškoćama.

Javila mi se jasna predodžba o tome kako imamo nekoliko tijela: fizičko odnosno materijalno, mentalno, emotivno i spiritualno ili duhovno i kako su tog trenutka sva moja tijela u apsolutnoj ravnoteži, s naglaskom na ovo posljednje. Svim tim tijelima sada pišem ovaj tekst. Fizičko tipka, sjedi uspravno na stolcu i povremeno otpije gutljaj vode iz čaše. Mentalno priziva sjećanja u svijest. Emotivno se ježi i propušta emocije kroz sebe, a duhovno dobiva spoznaje. Osjeća ljubav koja se širi poput koncentričnih krugova. I ispunjava sva ostala moja tijela. Fizičko također. Kad je duh u čovjeku živ, kad ga duša vodi, to se jako manifestira na fizičkom tijelu.

Takvi ljudi izgledaju puno mlađe nego što im iznosi broj godina. Oči im sjaje. Hodaju laganim hodom, kao da poskakuju ili lebde. Zrače nekom gorljivom strašću i često im priđu djeca ili životinje. Ili odrasli ljudi koji sličnu strast za životim skrivaju i sami negdje ispod kože.

Kad se usudimo biti ono što jesmo, funkcioniramo na svim razinama i u svim tijelima. Tada često ne trebam ni hranu ni vodu ni san. Uz minmalno sna i hrane, plešem sa životom njegov najljepši ples. Magično, klasično.

Svi mi imamo naše sjenke i naše trenutke tame. No radi se o tome što ćemo učiniti s njima. Ono što učinimo s našom sjenkom, određuje našu sudbinu.

Ja uvijek, pod svaku cijenu nastojim upaliti svjetlo. Čak i kad ne mogu pronaći prekidač, tapkam u mraku sve dok ga ne pronađem. Ili upalim svijeću pa njenom nježnom, titravom svjtetlošću tražim prekidač za blještavo svjetlo.

Zahvalnost će nam u život prizvati magična iskustva. Budimo zahvalni za sve. Blagoslovi su i ono što zovemo problemima. Kako bi naš život izgledao i što bi nam pružio da ga primjerice cijelog provedemo negdje ispod palme, ispijajući koktel za koktelom, promatrajući pučinu i oblake, u totalnom zenu, bez ijednog oblačka ili samo šetajući uzduž i poprijeko rajskim vrtovima? Ubrzo bi nam dosadila ta letargija i poželjeli bismo neki val, neku sumnju, nešto što će nas uzdrmati, oživjeti, pokrenuti.

Kad jednom krenemo na put kojim nas vodi duša, provlačimo se kroz ušicu igle. Teško je iz stanja u kojem se poistovjećujem s materijalnom „stvarnošću“, brigama, problemima, teškim sudbinama i slično ostaviti sve iza sebe i krenuti u nekom sasvim drugom smjeru. No, kad se provučemo kroz tu ušicu igle na drugu stranu, pred nama se otvara polje beskonačnih mogućnosti. I uvijek, uvijek, uvijek se isplati riskirati sve za prelazak na onu stranu kroz tu istu ušicu.

Kad živiš dušom, uviđaš da je sve povezano. Moje suze, tvoje suze. Moj smijeh, Tvoj smijeh. Moj uspjeh, Tvoj uspjeh. Sve je jedno, sve je naše. Moje i Tvoje je isto. Nema razlike.
Kad živiš dušom, stvari se slažu same od sebe na najčudesnije moguće načine. Kao kad stigneš sretan na odredište alpskim puteljcima, s prekidima navigacije, s rezervoarom na rezervi.

Kad živiš dušom, život Ti često pripremi trenutke, ljude i susrete koji zauvijek mijenjaju nešto u Tebi.

Da nešto, mijenjaju SVE!

Hvala mu, hvala im!

(Na kraju vidim prizor u kojem trčim bosa s trojicom malih dječaka i jednim velikim i vrištimo od radosti jer se na nebu u predvečerje pojavila duga. Pure life. Pure love)

DANKE!!!!

Odgovori